Ako me je nešto činilo ponosnom u djetinjstvu, to je bilo zvanje članova moje porodice – prosvjetni radnik

april 1, 2017

Ako me je nešto činilo ponosnom u djetinjstvu, to je bilo zvanje članova moje porodice – prosvjetni radnik! Znanjem, umijećem, stavom, moralom, svojom etikom, ponašanjem i predanošću svom poslu su plijenili osmjehe, dobijali pohvale, bili priznati u društvu, poštovani kao odgajatelji hiljade djece u našem malom gradiću.
Uvijek je bilo raznoraznih tipova prosvjetara, od onih koji obavljaju taj posao mehanički, radi zarade, do onih koji ga predano rade s ljubavlju prema svojoj struci i svojim učenicima. Međutim, tada je čast svakog od njih bila na prvom mjestu, ni ocjena jednog radnika se nije dovodila u pitanje i odnosi među kolegama su bili uglavnom korektni.
Danas, kada su u penziji, a slušaju o iskustvima nas u prosvjeti (a prošlo je dvadesetak godina od tada) pitaju se otkud smo pali – oni, mi ili ne znam ko već i kako je sve strmoglavo danas stiglo tu gdje jeste.
Kada je došlo vrijeme tehnologije i napretka u svim sferama života, prosvjetar gazi nesigurnim korakom do svog radnog mjesta nadajući se da:
-neće sresti nekog roditelja koji će ga optužiti da je kriv za lošu ocjenu njegovog djeteta ili ponašanje
-neće imati problema na času sa tučom ili svađom među učenicima
-neće ga potkačiti pedagoška služba za nepotpunu dokumentaciju
-neće ga zvati dijete koje studira da mu pošalje novac za kopiranje skripte jer on nema do naredne plate
-vratiće se u jednom komadu sažvakan, umoran, sa tmurnim mislima o sutrašnjem radnom danu ali sretan jer je izvukao živu glavu i danas.
Ako je jedan od sretnih, imaće nekoliko kolega svog aktiva ili šire sa kojima može da podijeli svoja iskustva, brige i strepnje ali pazeći da to ne čuju neki kojima je glavna preokupacija srozati prosvjetara još više, dublje, zakopati ga živog u blato i gledati kako tone jer je konkurencija za posao dostigla nivo borbe za posao kao goli opstanak. Kojim vrijednostima i na koji način uopšte uči danas svoju djecu?
Na portalima će pročitati o barem tri novine u prosvjeti koje su danas predložene a možda je neka od njih već i usvojena, spremiće pripreme za naredni dan, uredno složiti knjige, pripremiti stvari i kada ga neko od ukućana pita kako je bilo danas sa djecom, trznuće se: sa djecom? A da, danas smo obrađivali Hasanaginicu, to divno djelo naše književnosti…
Merima Zeković

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


Jedan komentar na "Ako me je nešto činilo ponosnom u djetinjstvu, to je bilo zvanje članova moje porodice – prosvjetni radnik"

  1. Natasa kaže:

    Tacno tako, bilo je i onda nekih losih nastavnika ( ali ne i ucitelja ) takvi uvek postoje samo sto se odnos manjine i vecine menjao kroz vreme, upravo kao i odnos dobrih i losih roditelja. Najlakse objasnjenje i glavni krivac za degradiranje svega je ta danas opsta transparentnost i nasilna korektnost, ali lepo bi bilo kad bi ovakve textove prokomentarisale i neke bake uciteljice u penziji…..one koje su sa “samo” srednjom uciteljskom imale mnogo vise i znanja i umeca i kreativnosti i kriterijuma i pravila …. pa im danas ne zameramo ni neki zasluzeni odlazak u cosak.

Budite u toku

Unesite vašu imejl adresu

Pratite nas

Pratite nas na društvenim mrežama