”Ako vam se ne sviđa, ispišite se”, ”Otvorite svoju školu” – poruke neukih onima koji NE PRISTAJU na loše izbore

Zamislite sledeću situaciju… u stvari… nemate šta da zamišljate. To je situacija koja je realnost u najmanje pet škola u Srbiji. Stotine roditelja, nastavnika i učenika škole izražava masovno nezadovoljstvo direktorom ustanove. Masovno. Stotine. Ankete pokazuju gotovo nultu podršku upravi škole. Sa vrlo šturim ili bez ikakvih obrazloženja, ta ista uprava raseljava đake da poput nomada idu po drugim školama osećajući se kao uljezi. Roditelji nezadovoljni i uplašeni, zahtevaju da ih neko čuje, traže objašnjenja i odgovore na pitanje DOKLE će to sve trajati. Zašto su im deca raseljena? Zašto im predaju nastavnici koji na tabli pišu -0?

A odgovor koji dobijaju od pristalica baš ovakvog jednog sistema? „Kome se ne sviđa, neka se ispiše.“

Još bolje, ako se radi o srednjoj školi: „Srednja škola nije obavezna. Ako im se ne sviđa, neka čuvaju ovce.“

Ovo nije distopijski roman. Ovo je stvarnost u više srpskih škola tokom 2025. godine.

I odgovor na to je dao student Andrej Tanko koji je rekao: ”Da odem? Neka hvala, POPRAVIĆU.”

Slučaj Pete beogradske gimnazije

Danka Nešović, vršiteljka dužnosti direktorke koju su mediji naučili da zovu „Lejdi dron“, stigla je u Petu gimnaziju krajem februara 2025. S njom je u jednu od najelitnijih srpskih škola koju učenik teško može upisati ako nije bio jak odlikaš i savršeno uradio prijemni ispit, došla i policijska pratnja. Da je čuva od najboljih srpskih đaka. Kako se može osetiti u njenim izjavama u medijima, filozofija kojom se vodi mogla bi se opisati kao: moja škola, moja pravila, ko se ne slaže – vrata su otvorena.

Šta je usledilo? Otpuštanja. Prvo sedam profesora, na kraju ukupno trideset nastavnika koji su radili na određeno vreme ostalo je bez posla. Zvanično obrazloženje: nije bilo potrebe za njima. U to je teško poverovati, ako učenici znaju da su im nastavnike zamenili neki drugi, koji više odgovaraju, ali je veliko pitanje koliko znaju.

Jovina gimnazija: iseljena iz sopstvene zgrade

Radivoje P. Stojković, direktor Gimnazije „Jovan Jovanović Zmaj“ u Novom Sadu, pružio je još dramatičniji primer iste logike. Školu od nacionalnog značaja iselio je u tri različite škole – Mašinsku, Saobraćajnu i Hemijsku.

Zvanični razlog? Nebezbednost zgrade. Činjenica je da je DEO zgrade u kom je svečana sala proglašen nebezbednim, ali je samo taj deo mogao biti zatvoren. Nije sasvim jasno zbog čega već mesecima ova škola iz 19. veka po prvi put stoji zakatančena, a radovi ni na vidiku. Profesori ne mogu da sazovu Nastavničko veće. Učenici mesecima gube časove. Roditelji podnose krivične prijave. A direktor ne dolazi na časove, izbegava kolektiv i onda se javno žali kako ga „najbliži saradnici“ sramote.

Dve trećine profesora bojkotuje sednice. Kolektiv mu oduzima podršku. Ali direktor ostaje. Zašto? Zato što je, izgleda, važnije šta o njegovom radu misli uzak krug donosilaca odluka, nego čitav kolektiv, roditelji i učenici.

Imamo niz ovakvih primera: OŠ „Pavle Savić“ u Mirijevu, Prva niška gimnazija ”Stevan Sremac”, Valjevska gimnazija, OŠ ”Ivo Andrić” i OŠ ”Banović Strahinja”, škola u Omoljici…

Sve ove škole imaju zajedničko jedno – neporecivu činjenicu da je VEĆINA roditelja, nastavnika i učenika ignorisana i njihov stav precrtan kao nevažan. S njima se ne razgovara, njima se ne daju objašnjenja. Umesto toga, nameću im se rešenja.

Filozofija autoritarizma: „Ispišite se“

Hajde da raščlanimo ovu „argumentaciju“:

1. „Kome se ne sviđa, neka se ispiše“

Ovo bi možda imalo smisla da se radi o privatnoj školi jezika ili sporta. Ali javna škola nije ničija privatna svojina. To je institucija koju finansiraju svi građani, kojoj je svrha obrazovanje dece, a ne demonstracija moći pojedinca.

Kada stotine roditelja kaže „ne sviđa nam se“, to nije signal da ONI treba da idu. To je signal da nešto fundamentalno ne funkcioniše. Argument ”neće roditelji birati direktora” ima smisla sve dok se ne uoči obrazac po kom je očigledno da se direktori škola ne biraju da štite interes dece. Tad su roditelji DUŽNI da se pobune.

2. „Srednja škola nije obavezna“

Tehnički tačno. Ali ovo je kao da nekome čija kuća gori kažete: „Pa niste morali da se uselite tu.“

Pravo na kvalitetno srednje obrazovanje jeste civilizacijska tekovina. Nije privilegija. Nije milost koju vladajući daju. A pretvaranje tog prava u ucenu – „ako vam se ne sviđa, idite čuvajte ovce“ – je društveni cinizam na steroidima.

3. „Mi smo izabrali direktorku, vi nemojte da se mešate“

Niste vi izabrali. Ministarstvo je postavilo vršioca dužnosti – često bez konkursa, često protiv volje kolektiva. A onda se poziva na legalitet kao da je legalno isto što i legitimno.

Hitler je došao na vlast legalno. Nije sve što je legalno i ispravno.

Šta se ovde zapravo dešava?

Hajde bez iluzija: ovo nije stvar pojedinačnih direktora. Ovo je sistemska poruka.

Poruka glasi: Škola nije vaša. Ne pripada ni nastavnicima, ni roditeljima, ni učenicima. Škola je instrument kontrole. Ona mora da „funkcioniše“ – što znači: da se ne buni, da ne podiže glas, da izvršava naređenja.

A ako ste škola koja ima tradiciju kritičkog mišljenja, koja je „politički poligon“ (kako kaže Nešović o Petoj), koja ima obrazovane roditelje iz „kruga dvojke“, onda ćete dobiti direktora koji je tu da vas slomi, a ne da vas vodi.

„Nećemo mi da se zapitamo“

I tu dolazimo do srži problema.

Kada vas svi optužuju – kolektiv, roditelji, učenici – normalna, zrela, odgovorna osoba bi rekla: „Hajde da vidim šta sam pogrešio/la. Hajde da razgovaramo.“

Jer, pobogu, pa nije 800 roditelja političkih aktivista. Sve i ako ih ima nekoliko, da interes dece nije na prvom mestu, ostali bi toj istoj direktorki ili direktoru dali podršku.

Ali ne. Logika je obrnuta: „Ako ste svi vi protiv mene, to znači da ste svi vi u zaveri.“ Svih vas 800 ili 1000.

To nije samopouzdanje. To je narcisoidna rigidnost.

Šta ostaje učenicima?

Škola bi trebalo da bude mesto gde se uči kritičko mišljenje, građanska hrabrost, poštovanje različitosti.

Umesto toga, dobijaju lekciju da moć ne sluša argumente. Da institucije služe onima koji ih kontrolišu, a ne onima kojima su namenjene. Da je otpor uzaludan ako nemaš pravu vezu.

Poruka je jasna: Naviknite se. Ćutite. Ili odlazite.

Ali znate šta? Možda upravo u ovom trenutku, dok blokiraju škole i ne pristaju da ćute, ovi mladi ljudi dobijaju najvažniju lekciju: da se mora boriti za institucije u koje veruješ, čak i kada moćnici kažu da su one njihove.

Autor je neko ko veruje da škola pripada svima nama – ili nikome.