Batine kao vaspitna mera: da ili ne?

Sve prisutnija debata u modernom društvu o opravdanosti korišćenja batina kao vaspitnog sredstva i o poželjnom ponašanju roditelja generalno.
Mislim da mi je bilo pet godina kada su me prvi put pozvali na razgovor kod direktora. Iako se kroz maglu sećam tog događaja, vrlo dobro pamtim trenutak kada sam kročio u prostoriju i tamo zatekao svoje roditelje. Čim sam ugledao ozbiljno i smrknuto lice svog oca, odmah mi je bilo jasno da me ne čeka nikakva nagrada za najboljeg đaka. Kroz glavu mi je proletela bojazan i da mogu slobodno da zaboravim na slična priznanja do kraja škole. Postao sam svestan da su me pozvali jer sam nešto zabrljao. Direktor je želeo da razgovaramo u vezi sa mojim problematičnim ponašanjem u učionici. Ne mogu da se prisetim o čemu se tačno radilo i zašto sam bio ukoren, ali se i te kako sećam svoje majke koja je mirnim glasom upitala direktora za savet kako da se moje ponašanje popravi.

Direktor se nasmejao i rekao joj: „Ako štediš prut, razmazićeš dete“. To je značilo samo jedno: čekale su me batine. Srećom, moji roditelji nisu poslušali savet direktora. Međutim, jasno mi je da mnoga deca prolaze kroz veoma strog sistem vaspitanja u kući.

Uostalom, studija koju je predvodio profesor sa Kolumbija univerziteta dr Majkl Mekenzi otkrila je da je čak 15% roditelja priznalo da je lupalo po zadnjici svoju jako malu decu (bebe do godinu dana). Ove brojke rastu do 40% kad je reč o mališanima uzrasta od 18 meseci, i blizu 50% kada su deca od 20 meseci u pitanju. Što se četvorogodišnjaka tiče, 94% njih dobijalo je batine najmanje jednom u proteklih godinu dana.
grdnja-batine-nasilje-(2)
Iako je fizičko kažnjavanje dece povezano sa mnogim dugoročnim negativnim posledicama, uključujući agresivno ponašanje i adolescentsku depresiju, ne postoji izričit dokaz da su takve posledice direktan rezultat batina. Dakle, fizičko kažnjavanje dece, odnosno batine kao vaspitno sredstvo, jeste nešto što je zakonom dozvoljeno u Americi i u većem delu sveta.
Ipak, kako jača liberalna svest kod ljudi, sve su snažniji glasovi koji govore da je potrebno uvesti promene u takav sistem ponašanja. Pojavljuju se kampanje koje osuđuju fizičko kažnjavanje, dok se ozloglašena fraza iz poeme Semjuela Batlera sada citira nešto drugačije: „Ako štediš prut, spasićeš dete“. Iako verujem da bi zakonska zabrana batina bila korisna stvar za decu, ima onih koji tvrde da bi takva odluka bila kontraproduktivna. Pre svega jer bi otvorila prostor da se „kriminalizuju“ mnoge druge odluke roditeljstva. Jasno je da su namere ove nove politike plemenite, ali mnogi i dalje veruju da država ne bi trebalo da se meša u roditeljstvo. Pa opet, realnost je takva da bi spisak kućnih pravila, koja su nekada pisali roditelji, sada, na primer, mogao da piše poslanik u parlamentu uvodeći set zakona na tu temu.
U Sjedinjenim Državama, zakonom se trenutno zabranjuje da roditelji puše u prisustvu maloletnika. Kako su negativne posledice pasivnog pušenja svima dobro poznate, Čarls Majnor, član zakonodavnog veća iz Nju Džersija, podržao je predlog zakona koji će pušenje pred mlađima od 17 godina u vašem automobilu tretirati kao prekršaj za koji se plaća novčana kazna. Majnor tvrdi da je cilj ovog predloga zakona zaštita dece. Iako je ovaj predlog zakona dobio značajnu podršku, mnogi se pitaju gde treba povući granice kod prava roditelja.
Stručnjaci za ishranu su pokazali da je konzumiranje gaziranih pića i brze hrane direktno povezano sa povećanom gojaznošću dece. Pa, po tom principu postavlja se pitanje da li bi davanje gaziranih pića mališanima mlađim od pet godina trebalo da bude kažnjivo zakonom? Pedijatri savetuju da je gledanje televizije pre druge godine štetno za dečji razvoj. Da li bi trebalo da roditelji budu kažnjeni ako dozvoljavaju svojim mališanima da ponekad odgledaju neku epizodu „Ulice Sezam“? Neki aktivisti čak veruju da roditeljima ne treba dozvoliti da školuju svoju decu kod kuće navodeći da je takvo školovanje zapravo vrsta zanemarivanja. Dakle, različita su mišljenja o tome koje odluke roditeljstva treba smatrati nezakonitim.
U 2008. godini novinarka Lenor Škenazi osnovala je pokret Fri-Rejndž Kids, u kom je zastupljena teza po kojoj su današnji roditelji, opsednuti kontrolisanjem dece i iracionalnim strahovima, uskratili svojoj deci slobodu i nezavisnost koju ona zaslužuju. U svojoj knjizi „Deca bez ograničenja: Dajte svojoj deci slobodu koju smo mi imali, a da ne poludite od brige“, ona govori o tome kako je svog devetogodišnjeg sina pustila da se sam vozi njujorkškim metroom. Škenazi tvrdi da preovladava ideologija po kojoj su deca navodno uvek u opasnosti i pominje različite situacije u kojima država interveniše, iako mališani zapravo nisu u stvarnoj opasnosti. Njen pokret dobio je veliku podršku, posebno od roditelja koji se suočavaju sa istragom Službe za zaštitu dece. Iako ova novinarka jasno kaže da liberalno roditeljstvo nije isto što i roditeljstvo koje zanemaruje decu, mediji su je prozvali „Najgora majka u Americi“.
Da se vratim na svoje „muke“ iz detinjstva. Posle onog sastanka sa direktorom, imao sam dugačak razgovor sa roditeljima. Umesto grdnje i batina, moji roditelji su uvek verovali da je bolja opcija da mi objasne šta je to što sam loše uradio. Na kraju svakog takvog razgovora, roditelji bi mi pominjali i da najveći kraljevi u istoriji nikada nisu pravili iste greške dva puta.
Ceo život sam se trudio da prepoznam svoje slabosti. Mislio sam je to zbog toga što su mi roditelji pomagali da otkrijem koje su moje greške, ali kad bolje razmislim, možda je to ipak zato što sam znao da na svetu postoji dvoje ljudi koji veruju da bih baš ja jednog dana mogao da budem pobednik. Nisam želeo da ih izneverim.
Koje je vaše mišljenje na ovu temu?
Izvor: blog.novakdjokovicfoundation.org