Da li je škola za nadarenu decu isto što i Prokrustova postelja?

– E, draga moja, tebi upade još nedelju dana odmora, briga tebe! A za nas ostale nema epidemije gripa! Izlazim iz kuće u mrak, i u mrak se vraćam, belog dana ne vidim! Malo ti zavidim, da znaš!

– Nemaš ti pojma kako je to… Sve to spolja izgleda divno i krasno, ali…

– Znam, znam, šalim se malo sa tobom… ali bar radiš sa decom, deca su dobra, nevina, naročito u osnovnoj školi… Znaš kako je raditi sa odraslima, po ceo dan svaki dan, gledati ista tri lika prekoputa sebe u kancelariji?

– Ja ponajmanje radim sa decom. Radim sa roditeljima i kolegama, a ne znam koji su gori!

– Dobro, to ti verujem. Ali onda zatvoriš vrata svoje učionice, pustiš klincima Betovena, i svi uživate!

– Svi, osim, recimo Milana iz šestog dva, ili Jovane iz osmog tri…

– Traže neki narodnjak, a?

– Ne, narodnjak bi svi, samo što znaju da kod mene to ne smeju ni da pomisle, a kamoli pomenu! Dala sam ti samo primer, ima te dece sa posebnim potrebama, kad pustim muziku prekriju uši šakama, Milan se udara po glavi, Jovana grči lice kao da je u najgorim mukama…

– Pa zašto, šta je problem?

– E, moja ti, zato ti i kažem da nemaš pojma kako je… Bolje da ne pričamo!

– Pa, reci mi, stvarno nemam pojma, ne znam ni da imaš dvoje sa posebnim potrebama!

– Imam ih u proseku dvoje po odeljenju, ali ovi ostali mogu sami, lepo napreduju. Ima jedna divna Teodora, sad je osmi, za nju bi bio greh da nije išla u redovnu školu. Znaš kako se razvila, lepo uči, deca je prihvatila, zovu je na rođendane, vole je. U početku je bila povučena i plakala kad joj neko priđe, a sad se igra sa njima… Ilija, koji je sad šesti, u prva četiri razreda nije uspeo da prati više od tri časa dnevno, a sad ceo dan može da sedi i ne unervozi se… To su deca zbog koje inkluzija ima smisla… Ali Nevena, ovim drugima ja ne umem da priđem, ja o tome ne znam ništa, možda radim sve suprotno od onoga kako bi trebalo! Ne pomažem im. Plašim se da činim samo gore!

– E, a što ne bi zvala Svetlanu, ona je neurolog, možda može da ti kaže makar osnovne stvari…

– A šta da je pitam kad ne znam ni dijagnozu?

– Kako ne znaš?

– Tako lepo. Roditelj nije dužan da nam kaže…

– Pa, morao bi da vam kaže, to je u interesu deteta!

– Ma nemoj? Nikad se ne bih setila!

– Ne, ozbiljno!

– U interesu deteta je da sa njim radi neko stručan, neko ko zna kako! I da znam dijagnozu za njih dvoje, šta ću s tim? Ništa mnogo ne bi bilo bolje, ja nisam psihijatar, ni neurolog, ni…. Ja sam samo muzički pedagog! I ostalih pet časova dnevno koje ta deca imaju drže ljudi koji, isto kao ja, ne znaju kako da im priđu! Razumeš? Mi ne znamo šta ta deca mogu, šta vole, šta žele, samo pipamo u mraku, nagađamo, i imam utisak da uglavnom grešimo. Sa Milanom sedi majka, a Jovana ima asistenta, mladu devojku koja pazi da se ne povredi, koja je izvede iz učionice kada se uznemiri…

– Pa, je l’ išta mogu da prate, jesu išta napredovali?

– Ne. Iskreno ne. Zato sam i očajna. Ne znam kako da ih pridobijem, ako me razumeš. Neko stručan bi umeo… Ja ne umem, ne postoji seminar ni obuka ni ništa što može da te pripremi za sve posebne potrebe sa kojima ćeš se sresti. Priđe mi Milanova majka posle svakog časa i zahvali se što se trudim, a meni se plače! Plašim se i da izgovorim ovo što tebi pričam, i ti i ja imamo sreću da nam je Bog dao zdravu decu, i bojim se, razumeš? Ali dođe mi da je pitam ’Na čemu mi se zahvaljuješ kad ne umem da priđem tvom detetu, kad se on muči što mora da sedi, kad mu smeta svaki zvuk?’ Ko zna šta je u njegovoj glavi? Opet, ne mogu ni ceo razred da podredim jednom detetu. Ma, mnogo je sve to teško…

– A neki logoped da se uključi?

– Ima jedan logoped na pet škola u našoj opštini. I onda, kad je dan određen za našu školu, on dođe, pokupi svako dete sa posebnim potrebama na po jedno pola sata, malo radi sa njim, i tako do iduće nedelje. Misliš da to ima smisla? Naša PP služba, psiholog i pedagog, više radi sa mesečnim planovima i programima nego sa decom. A ni oni nisu obučeni za rad sa svakim takvim detetom, sve ti je to imitacija neke inkluzije, napiše se izveštaj kako je sve fantastično, deca prihvaćena, razvijaju se, napreduju, a to veze sa istinom nema! Ako kažeš, ma ako pomisliš da kažeš bilo šta protiv cele te ideje, optuže te za diskriminaciju, odmah na stub srama!

– A postoji li neka specijalna škola gde rade stručnjaci koji bi možda više pomogli toj deci?

– Postoji, ali roditelj mora da pristane… Ako ne pristane – ništa! Ja razumem da roditelji te škole vide kao geto, i da misle da će deci bolje biti u redovnoj školi, ali kako da im objasnim da neće? Ko sme to da izgovori, a da se ne plaši da će se ogrešiti?

– Ali, ako je to u interesu deteta…

– Zato ti kažem, tebi sa strane je to sve jednostavno, nemaš pojma sa čim se mi susrećemo za ovu bednu platu! Znam da deluje nemoguće, ali u celom mom poslu interes deteta postaje sve manje bitan!

– Ali, Dragice, evo kad već pričamo, moram da ti kažem – ispravi me ako grešim, ali ja sam do sada čula samo za štrajkove prosvetara zbog malih plata, ovo, na primer, nikad nisam čula da se iznosi kao problem! Možda interno da, ali nikad nije bio štrajk zbog toga što niste stručni za ono što se pred vas stavlja! Nisam čula za štrajk zato što ste poniženi, zato što nemate osnovna sredstva za rad, zato što vas deca i roditelji biju, što vam prete… Samo zbog plata, a po meni je ovde plata ponajmanje važna!

– Slažem se… Ali ne misle svi tako. Eto, da sad kažu da svako ko ima dete iz inkluzije dobija 15% povišicu, ne bi se ni interno kukalo. A to je nekih 70 evra.

– Kod nas ko nije zadovoljan platom traži drugi posao, a za sve druge probleme idemo kod šefova i bunimo se. Ako treba bolji računar, ako ne radi internet, ako je klijent drzak… Razumeš? A kod vas sve obrnuto!

– Izgleda da je tako… Bilo bi divno da postoji neki tim stručnjaka koji bi svako dete na upisu ocenio, i rekao koje dete će imati koristi od redovne, a koje od specijalne škole, i koji bi ih dalje pratio, evidentirao njihov napredak. To se isto odnosi i na natprosečno sposobnu decu. Imamo i takve, i opet ništa.

– Kako ništa?

– Bolje me ne pitaj, to mi je kao da mi kopaš nožem po srcu. Duša me boli. Ostalo mi je još deset godina do penzije, i kad se osvrnem iza sebe vidim jednu veliku prazninu! Mi svu tu natprosečnu decu brže-bolje ukalupimo, ujednačimo, znaš šta je Prokrustova postelja?

– Sećam se…

– E, to mi radimo, to škola radi sa decom. Meni je školski psiholog svake godine ukazivao na natprosečnu decu, ima dece čiji iq prelazi 140, i mi sa njima ne radimo ništa drugačije nego sa drugima. I ja sam deo toga, i ništa ne radim da se to ispravi, i tako učestvujem u tom zločinu, ako ćemo iskreno! Mi nemamo nijedan IOP3, to ti je poseban program za natprosečne. To bismo, recimo, umeli da radimo, daš im intenzivnije gradivo, za starije razrede, daš im teže zadatke, razumeš? A za to treba pisati posebnu pripremu za svaki čas, i ko će time da se bavi? Bolje ga ukalupiti, izgrditi što je nemiran, spustiti ga kad postavi pitanje da mu više ne padne na pamet… Ma… bolje da ti ne pričam!

– Nemoj pogrešno da me razumeš, ali zašto ne daš otkaz? Možeš da držiš privatne časove, možeš bilo šta da radiš…

– Ja ovaj posao volim, za to sam se školovala!

– Ali, ne uživaš u njemu! Radiš protiv svoje savesti!

– Još deset godina…

– Nije malo. Možda možeš bar da probaš nešto da promeniš, ili da izađeš iz svega neokaljana…

– Ma, pusti… Izdržaću… Pričaj šta ima kod tebe…

Autor: Maja Bugarčić