Inteligentan čovek NIKAD neće reći: ”Šta te briga što postoji rijaliti? Imaš daljinski, prebaci” Jer to NIJE inteligentan argument

Jedan odgovor, užasno iritantan i često dokaz manjka inteligencije, pojavljuje se uvek kada pokušam da otvorim razgovor o opskurnom TV programu u Srbiji. Taj odgovor je toliko samozadovoljan, toliko intelektualno lenj, da bi zaslužio posebno mesto u muzeju loših argumenata: imaš daljinski, ne moraš da gledaš.

– Ko neće da gleda rijaliti, ne mora, neka prebaci!

– Kome smetaju polugole pevačice i voditeljke koje u Jutarnjem programu promovišu nekulturu, ima daljinski.

Tačno. Imam daljinski. Ali argument koji počinje i završava se na tome pokazuje da sagovornik nije razumeo — ili ne želi da razume — o čemu zapravo govorim.

Ja to ne gledam. Moje dete to ne gleda. U mojoj kući postoje pravila, razgovor, odluka da takve stvari nisu deo našeg sveta. Ali moje dete sutra ujutru izlazi iz te kuće i seda u klupu pored deteta koje je, recimo, celo veče provelo upijajući vrednosti koje mu je televizija servirana na dlanu: da je nasilje zabavno, da je kriminalac heroj, da je žena pre svega telo koje treba izložiti, da je drskost vrlina, a obrazovanje nepotrebna komplikacija.

I ta razlika u tome šta naša dvoje dece smatraju normalnim — ona nije apstraktna ni akademska. Ona je sasvim konkretna, svakodnevna i mene se neposredno tiče, bez obzira na to gde je moj daljinski.

Kada televizija s nacionalnom frekvencijom — dakle s javnim resursom koji joj je država dala na upravljanje — kao voditelja ili gosta postavi osuđenog kriminalca, poruka koja se šalje nije samo onima koji to gledaju. Poruka se šalje celom društvu o tome šta je prihvatljivo, šta se nagrađuje, kakav čovek zaslužuje prostor i uticaj. I ta poruka stiže do mene, do mog deteta, do naše zajednice — bez obzira na to što sam ja uzela daljinski i ugasila TV.

Argument s daljinskim počiva na pretpostavci da sloboda izbora pojedinca rešava sve probleme kolektiva. Ali onaj ko je izgovara zaboravlja da publika u velikom broju slučajeva nema izgrađene mehanizme kritičke distance prema onome što gleda. Sloboda izbora pretpostavlja jednake kapacitete za izbor, a ti kapaciteti se ne rađaju — oni se grade. I upravo ih mediji ili grade ili sistematično urušavaju.

Ono što se godinama dešava na srpskoj televiziji nije pitanje ukusa i nije stvar toga što mi smeta na šta drugi troše slobodno vreme. U pitanju je svesno i sistemsko oblikovanje vrednosnog sistema cele jedne populacije kroz sadržaj koji glorifikuje nasilje, pohlepu, trivijalnost i nemoral kao oblike životnog uspeha.

Kada se to radi dovoljno dugo i dovoljno uporno, rezultat nije samo loš televizijski program — rezultat je društvo koje je izgubilo zajednički jezik za razliku između dobrog i lošeg, koje kolektivno ne ume da se postidi, koje nagrađuje ono što bi trebalo da kažnjava. Ja živim u tom društvu. Moje dete odrasta u njemu. I ne mogu da se zaštitim od njegovih posledica prostim činom menjanja kanala.

Argument s daljinskim je, u krajnjoj liniji, poziv na pasivnost prerušen u toleranciju.

Kaže mi: prilagodi se sistemu, ne zahtevaj od sistema da se prilagodi tebi.

Kaže mi: tvoja odgovornost prema zajednici u kojoj živiš završava se na pragu tvoje sobe.

Ali ja ne mogu da živim samo na pragu svoje sobe, i moje dete još manje može. Mi smo deo zajednice koja se menja, kvari ili popravlja — i to se tiče svakog od nas, bez izuzetka i bez utočišta u daljinskom.

Civilizovana društva su odavno shvatila da postoje standardi medijskog prostora koji nisu stvar individualnog ukusa, nego su stvar javnog interesa. Regulatorna tela koja zaista regulišu, javni servis koji zaista funkcioniše kao javni, profesionalni i etički standardi koji nisu samo zapisani nego se i primenjuju — sve su to instrumenti kojima društvo brine o sebi, o svojoj deci, o svom budućem kapacitetu da misli i funkcioniše.

Ja ne tražim da neko umesto mene odlučuje šta ću gledati. Tražim sistem koji neće dopustiti da javni prostor bude kolonizovan sadržajem koji razara osnove zajedničkog života. Tražim da frekvencije ne dobijaju oni koji od njih prave instrumente kulturološkog razaranja. Tražim da moje dete odrasta u društvu koje zna šta ceni i koje ima dovoljno poštovanja prema sebi da to i pokaže. Daljinski je moj. Sistem mora biti naš.