Kako završismo školu bez Vibera?!

Da Vam kažem nešto: ja sam genije. A Vi što sada ovo čitate, i imate decu, i ovde tražite zrno razuma u roditeljstvu, i Vi ste genije! Zapravo, cele generacije, moja, Vaša, i one pre i malo posle nas, to su sve genijalci! Svi mi koji smo završili osnovnu školu (da ne pominjem dalje školovanje), a naši roditelji nisu imali Viber, mi svi treba da se svrstamo u red ljudi posebnih životnih dostignuća. Ako nije to, ako nismo genijalci, onda se jamačno dogodila nekakva genetska mutacija kod naše dece, pa su postala mnogo nesposobnija nego što smo bili mi kao školarci, jer danas se ne može završiti škola ako učenikovi roditelji ne pitaju druge roditelje na Viber grupi šta je bilo za domaći, i još važnije, kako ga uraditi. Mislite da preterujem? Onda svakako nemate dete u školi. Ako ga imate, onda ste već član neke roditeljske Viber grupe u kojoj se svakodnevno razmenjuju školski zadaci, rešenja, nedoumice, pesmice koje treba naučiti, pasulj, pirinač i kolaž papir koje treba doneti sutra za likovno i sl…

Foto: Alok Sharma, Canva

Jedan od omiljenih mi citata gospođe Montesori je upravo onaj o pomaganju: Nikada ne pomažite detetu da izvrši zadatak za koji ono samo misli da može da ga uradi samo!

Kako se ova doktrina uklapa u naš Viber-domaći? Nikako, nažalost. Ovde ne govorim da roditelj ne treba da se bavi detetom, njegovom školom, da ne treba da se zanima za to šta je bilo u školi i šta ima za domaći. Naprotiv, jedna od najvažnijih uloga roditelja jeste da pomogne detetu da izgradi odgovorne radne navike. Ali to se ne čini tako što pitate druge roditelje šta ima za domaći. To se radi tako što:

Razgovarate sa svojim detetom.

Mnogo puta sam isticala važnost razgovora sa detetom, najviše u tekstovima u kojima pokušavam da objasnim zašto batine ne čine decu boljom i vaspitanom, već naprotiv, kao što je ovaj. Obično mi se jave skeptični roditelji koji tvrde da su im deca „premala za razgovor“. To je besmislica. Kulturu razgovora morate uvesti još od kad je dete beba, i mnogo pre nego što je u stanju da Vam razgovetno odgovori. Ako to uradite, onda će normalan nastavak razgovora, biti i razgovor o školi. Ako niste to učinili, nije kasno da promenite navike i da počnete da razgovarate sa detetom kada krene u školu. Pitajte šta je bilo u školi, prelistajte knjige zajedno, podstaknite ga da se seti šta je učiteljica rekla… ako postaje pravilo da ne uspeva da se seti, moguće je da ne usproditelji rade domacieva da se koncentriše na času i prati ono što učitelj/-ica govori. Porazgovarajte o tome sa učiteljicom.

Ukažite detetu poverenje

Zamislite da je obrnuto: Vi dođete sa posla i kažete nešto, bilo šta, o svom danu na poslu. A dete pozove Vašu koleginicu da proveri da li ste dobro zapamtili šta Vam se desilo, ili da li ste dobro shvatili. Kako biste se osećali? Šta biste pomislili? („Šta me proveravaš, nisam debil, valjda znam šta sam čula…“, „Fino, drugi put ne moram ni da pamtim, imam ko će da mi proveri….) Jer, šta je najgore što može da se dogodi? Da Vaše dete ne uradi domaći? Da ga urdi pogrešno? Pa šta? Kako mislite da nauči nešto ako mu niste dali priliku da doživi to iskustvo?

I to nas dovodi do najvažnijeg…

Dozvolite detetu da pogreši! Engleska reč error – greška, potiče od latinske reči errare što znači, između ostalog, lutati, tražiti. Upravo su pogreške put ka pronalaženju tačnog i istinitog, grešenje je način učenja. Ako Vi uradite domaći, sigurno će biti besprekoran (uspeli ste da savladate gradivo osnovne škole!), a da li će taj domaći imati svrhu, a to je da dete nešto iz njega nauči? I, još važnije, kako će Vaše dete izvršavati zadatke kad Vi više ne budete tu da pitate na Viber grupi šta i kako treba da se radi? Ili kad, nedajbože, ne budete umeli da uradite zadatak? I najvažnije: kakav će odrastao čovek i zaposleni biti neko ko je navikao da drugi misli i radi umesto njega?

Tekst objavljen 2017. godine

Izvor: Divnamama