Logika sa završnog ispita

Radim u prosveti više od deset godina. Neko bi pomislio (čak i ja u mlađim danima) kako je to monoton posao, stalno nešto isto, svakog septembra sve isto od početka, samo druga deca, koja manje-više rade iste stvari. U suštini ima istine i u toj monotoniji, ali dinamiku poslu zapravo daju ljudi – đaci, roditelji, kolege, a oni odozgo, sa vrha, često imaju nove ideje kako da nas usavrše i razonode.

Ovaj put ispričaću kako me je jednom prilikom fascinirala starija koleginica svojim stavom. Istini na volju, ja sam čula i ranije da takve kolege postoje i da se te stvari dešavaju, ali čovek se ipak ne nada suočavanju s takvim…

Probni prijemni. Ja sam, kao brižni starešina, došla pre početka testova da proverim da li su moji pilići došli i jesu li se udobno smestili po učionicama. Proverim, stanje redovno, onako kako je najavljeno. U jednoj učionici, gde fali đak, pre početka testa zatražim od koleginice koja dežura da mi da taj test, pošto đak neće doći i kreće priča:

– Jao, ja ne znam je l’ smem test da Vam dam, znate kako nas što dežuramo mogu da okrive ako nešto posle ne bude bilo ok.

– Ne brinite koleginice, ja sam starešina detetu, javila je mama da neće danas doći.

– Ma znate kako nas okrive, ja sad stvarno ne znam ni šta smem da im dopustim. Ja kad sam išla da dežuram za prijemni u drugu školu pre neku godinu, ja sam ih malo pustila da prepisuju i…

Priča ona meni još, al’ ja ne čujem šta.

Pogled unezveren. Pitam se da li ja pogrešno razmišljam. Reč joj nisam rekla koliko sam ostala zatečena izjavom koju mi je upravo sasula u lice. Meni, starešini, pred decom koja će taj prijemni polagati u našoj školi i kojoj će dežurati neka nepoznata lica. A ona će možda biti raspoređena da nekoj iks ipsilon deci dežura i da im „malo“ da da prepisuju.

Pa dobro, je l’ moguće da jedna visoko obrazovana osoba nema u glavi dovoljno sinapsi da poveže da time direktno radi protiv vrednih i radnih đaka, onih koji celo svoje školovanje uče i trude se i koji će možda u trenutku nepažnje izgubiti koji bod na prijemnom, ali će se osloniti jedino na svoje znanje? Je l’ moguće da jedna osoba koja ima oko pola veka postojanja na ovoj planeti nije svesna da direktno podržava neradnike i daje im priliku da se dobro plasiraju i zbace sa liste bolje od sebe, i zauzmu njihovo mesto, pa im se možda posle i rugaju, što su „kao“ bolji?

Pa dobro, je l’ stvarno moguće da nije svesna, na kraju krajeva, da direktno radi protiv dece kojoj je možda i bila učiteljica, pošto će ona puštati neku drugu decu da prepisuju, a možda će njenima doći da dežura neko kod koga će jedva moći da dišu? Kako je moguće da NE ZNA šta je ok da im dopusti na testu sa koga će se bodovi u celoj zemlji tretirati jednako a uslovi rada neće biti isti? I da li je realno da stvarno misli da time čini dobro delo?

Ostadoh fascinirana

Nisam se snašla šta da kažem u datom trenutku, pogotovo pred decom, pa se sjurih niz stepenice i prenesoh razgovor dvema koleginicama starešinama. Jedna od njih, predsednica aktiva, poprilično sabrana i spremna na ovakve situacije, otišla je da objasni „mladoj“ koleginici od oko 50 leta ono što „ne zna“ vezano za dežuranje. A ja sam evo (i nakon mnogo vremena koje je proteklo od tad) i dalje u šoku da mi neko sve to tako potpuno iskreno saopšti i to pred decom, sa iskrenim očekivanjem da ću dati zeleno svetlo za prepisivačinu. Koliko li je ovakvih mozgova koji su uvereni da čine dobru stvar kad to dopuštaju, eto ne znam, znam samo da ih ima i da ne mogu da poverujem da ne kontaju da greše – ali oni to iskreno ne kapiraju.

Autor: Dragana Mladenov, nastavnica matematike