Mala, vaspitna

Juče sam obišla svojih devet virtuelnih učionica (srednjoškolskih), i postavila svima objavu sledeće sadržine:

“KRATKO PRAVILO DOK SMO NA ONLAJN NASTAVI

Foto: Canva

Poštovani učenici,

Kao što dok smo išli u školu na nastavu, nisam sedela od ujutru do uveče u školi, i čekala vaša razna pitanja, da bih na njih odmah odgovorila, tako vam ni sada neću biti na raspolaganju 24 sata. Na raspolaganju sam vam onog dana kada imate časove kod mene, u smeni u kojoj ih imate. Tada ću rado odgovarati na vaša pitanja, pojašnjavati vam gradivo, ako treba održati dopunski čas da bi vam nešto bilo jasno.

Nedopustivo je da tražite moj broj od bilo koga i da mi šaljete poruke na Viberu. Svoj privatni broj koristim za privatne stvari. Sa vama komuniciram ovde, u terminima kada imamo časove. U nekoj vanrednoj situaciji, obavestite odeljenjskog starešinu, pa će on mene.

Pozdrav!”

Jedan đak me u nedelju uveče pitao da li beše ima jedinicu kod mene, da li treba da odgovara, kada i šta. Ostao mu broj od marta, kada su nas sve ubacivali u čuvene Viber grupe učenika i nastavnika koji im predaju.

Neki drugi su me u subotu pitali šta je sa onima koji nemaju ocenu na drugoj nastavnoj temi.

Juče ujutru me je koleginica zamolila da hitno uđem u učionicu njenog odeljenja (koje je sinoć imalo peti i šesti čas kod mene), jer mi je ta i ta učenica nešto poslala. Poslala je pitanje “Ko danas odgovara?” Koleginica se jedva odbranila od zahteva da učenici da moj broj telefona.

Govorim o srednjoškolcima, od kojih je najstarijima devetnaesta godina.
Ne govorim o elementarnoj kulturi.
Govorim o laganoj samoživosti i razmaženosti, govorim o hoću sve, i hoću sada, govorim o “ali meni to sada treba, pa što to ne bi i bilo sada”.

Znam da ima kolega koji materijale i zadatke šalju i u po noći.
Ja nisam ta.
Moji đaci su, pre potpunog prelaska na onlajn nastavu, znali dan i doba dana kada postavljam materijale za svako odeljenje, i skoro uvek imali nedelju dana za izradu zadataka. Poštovala sam njihovo vreme, njihove ostale obaveze, njihovo slobodno vreme, moguću situaciju sa uređajima u kući (ne mora sada na telefonu, ako kasnije može da uzme laptop od brata, na primer).

Neću da lamentiram nad onim – e, zamisli kad smo mi išli u školu, da pozovemo profesora da ga pitamo… Samo me zanima kako smo od toga stigli do ovoga. Da li je ovo posledica aplauza za uspešno samostalno brisanje nosa, oduševljenja samostalnim stavljanjem kape na glavu, odricanja od svega jer dete hoće baš tu igračku, pa šta košta da košta?

Napominjem da ja nemam drugarski odnos sa đacima. Mislim, nisam od onih “nastavnika-ortaka”. Nema kašnjenja na čas, mobilnih telefona na času, jer ni ja ne kasnim, niti mi je ikada zazvonio mobilni na času. Nema suza zbog ocene, ima šanse da se ocena popravi. Ima umerenog mangupiranja, uz jasno postavljenu granicu. Ima i smeha na skoro svakom času. Ima tolerancije kada postoje ozbiljni razlozi za to. Prema maminim mazama nema. Nije problem da, kad vidim da zbog nečeg trepere, dozvolim da se ispričaju nekoliko minuta, pa da radimo. Razumem njihov neizdrž. Ali, kakve god da su mantre u savremenoj nastavi, čvrsto sam uverena da red mora da postoji, ne samo zato što bi me nerviralo da je drugačije, nego zato što redu moraju da se nauče. Mnoge od njih deli godina, dve od prvog posla. Kad si tamo razmažen, ni ne pozdrave se sa tobom. Samo ti kažu da od sutra ne dolaziš na posao. Kad u kafani ne znaš za red, možeš i batine da dobiješ. Računam, bolje da se redu nauče u školi, ako nisu kod kuće, a ima ih i koji nisu.

Naravno da mi nije kruna spala s glave što su mi slali poruke za vikend, ili što je učenica smatrala da je sasvim u redu da traži moj broj i pita ko tog dana odgovara. Nije u tome stvar. Nije stvar ni u kolegama kojima to rade svakog dana po ceo dan. Odrasli su ljudi. Nek postave granice.

Stvar je u tome da se đacima sve manje postavljaju granice, i u kući, i u školi. Stvar je u tome da to za njih nije dobro.

A stvar je i u tome da sam samo svom detetu na raspolaganju 24 sata.

Autor Ljubinka Boba Nedić

Izvor: Klotfrket