U nastavku se nalazi tekst koji smo preuzeli sa zvaničnog sajta Vedrane Rudan. Tekst, koji pogađa pravo u centar, govori o situaciji u današnjem školstvu, o vaspitanju, roditeljima, učiteljima i deci. Iako se autorka u tekstu poziva pre svega na hrvatsku omladinu, sve o čemu piše se može odnositi i na nas. Prenosimo (gotovo) neizmenjenu verziju, jer bi brisanje ijekavice obrisalo i žar i snagu njenih reči. Ipak, kako je Vedrana poznata po tome da nema dlake na jeziku, a naš sajt čitaju i deca, malo cenzure nije moglo da se izbegne.
„Odjeknulo je poput bombe. Naša djeca u školi ne slušaju pobožno što govori učiteljica. Naprotiv, naša su djeca za vrijeme nastave opaki divljaci, često i ubojice u pokušaju. Mediji se zgražaju. Kako? Zašto? Što učiniti?
Prije nego krenemo analizirati što se dešava u praznim glavama hrvatske djece morali bismo nešto reći i o školama. Tko u njima radi? Što radi? Učiteljice su, tako je bilo i u moje vrijeme, sirotice razapete između djece koju ne zanima ono što jadnice govore, roditelja koji su uvjereni da je meso njihova mesa neshvaćeni genij i ravnatelja koji se brine da istina u njegovoj ludnici za maloljetnike nikad ne ispliva na javu.
Zašto dječica, dok učiteljica govori, jedu, piju, psuju, pišu poruke, bacaju stolice kroz prozor, omamljuju se osvježivačima zraka…Zašto se ne boje ni učiteljice ni Boga iako imaju vjeronauku u školi? Boga se ne boje jer im je rečeno da On oprašta sve grijehe, učiteljice se ne boje jer je plaćena, doduše bijedno ali ipak plaćena, da bi se oni na njoj iživljavali. Država je izračunala da je manje koštaju razbijene glave hrvatskih učiteljica nego razbijeni izlozi, saniranje podmetnutih požara u picerijama ili provaljivanje u vrhunski opremljene hrvatske apoteke.
Složit ćemo se. Hrvatska djeca su divlja horda koju treba držati pod kontrolom tako da joj se na korištenje daju prostori gdje mogu biti van svake kontrole. To su škole i stadioni. Da bi dijete moglo na stadionu postati ubojica mora se pripremati u školi. Da bi se u školi moglo dobro pripremiti učiteljica mu mora biti smeće po kome ono može gaziti kako mu se digne.
Zašto su hrvatska djeca divljaci? Zato jer nisu glupa. Što u životu čeka petnaestogodišnjeg dječaka ili njegovu vršnjakinju? Ne govorim o djeci koja idu u privatne škole i čiji su roditelji ugledni kriminalci. Djeca znaju da im roditelji jedva plaćaju troškove osmogodišnjeg školovanja. Nabavka novih tenisica jednaka je trudu koji je Putin uložio u organiziranje antifašističke parade. Brdo love za kratkotrajni efekt. Pa knjige, pa marenda, pa mobitel, pa nešto iz Haendema… A starcima je plaća tri tisuće kuna kad je dobiju.
Hrvatska djeca nisu ni glupa ni slijepa. Dečki će, kad, ako, uz roditeljske nadljudske napore, završe srednju školu otići u konobare, satnica dvadeset kuna, cure će pokušati negdje nekome prodati pilatesirano tijelo. Siromašna hrvatska djeca, zanemarimo onih jedan posto, u Hrvatskoj imaju status crnaca u Americi, Arapa u Francuskoj, Cigana u Italiji, crnih Židova u Izraelu, Srba u Hrvatskoj…
Koliko je sve skupa kontrolirano van kontrole čujemo i od naše predsjednice Kolinde koja je “tajno”, da je ne bi ubili “teroristi”, odletjela u Afganistan. Tamo je ta borkinja za ljudska prava poručila afganistanskoj dječici da im želi život kojim žive njena djeca! Zašto ne održi govor hrvatskoj djeci? Zašto njima ne poruči da im želi život kojim žive njena djeca? Na svoga princa i princezu naša carica potroši godišnje više nego njena država na nekoliko stotina hrvatskih divljaka.
Što može učiniti Hrvatska za svoju djecu? Naša vlast čini ono što treba. Buduće naraštaje priprema za ulazak u robovlasništvo, sistem u kome ona nikad neće smjeti baciti stolicu u glavu svome šefu, tražiti pristojnu plaću, pravo na školovanje i liječenje. O krovu nad glavom da se ne govori. Kad odrastu smjet će na stadionima urlati Za dom spremni, zapaliti poneki autobus i nekažnjeno razbijati glave sebi sličnima. I to bi bilo to.
Zato se u našim osnovnim i srednjim školama ništa ne treba mijenjati. Neka dječica pale dnevnike, škole, neka pljuju i šiljatim predmetima gađaju učiteljice, neka im buše ćelave gume, neka…Neka i neka! Kad odrastu i krenu robijati sjećanje na totalnu slobodu bit će im duševna hrana dok ne krepaju od gladi, droge, bolesti ili čistog očaja.“
Foto: Blic