TV nastava – zar to još uvek postoji? I da li iko gleda?

’Curi od jutros od četiri-pet’ – koja druga pesma do Balaševićevog „Ringišpila“ može pasti na pamet u ovakvim danima? U pokušaju da se razbudim upalila sam TV. Nezainteresovano sam prelistala kanale, i moram da priznam da sam bila iznenađena (i momentalno razbuđena od šoka) kad sam na 3. kanalu videla čas matematike za 6. razred. Zar to još uvek postoji? Neki ljudi i dalje snimaju časove?! Ne znam (ne kažem da ne postoji, samo ja ne znam) nijednog nastavnika koji je u ovoj školskoj godini uputio đake da gledaju predavanja na RTS-u, ali treći kanal je, umesto božanstvenim emisijama iz kulture i umetnosti, zauzet „časovima“. Ipak, odlučim da odgledam bar deo predavanja.

Foto: Canva

Ženski glas čita slajdove koji su prikazani na ekranu. Od reči do reči. I inače mi nisu jasne prezentacije koje se svode na puko čitanje slajdova, a kamoli kad su slušaoci deca koju, u teoriji, treba zainteresovati za konkretnu lekciju. Onda ide instrukcija: „Zapišite!“

Prikazuje se novi slajd, ženski glas ovaj put sporije čita deo po deo prikazane definicije, praveći pauze za zamišljene učenike koji bi trebalo da slede instrukcije. Ostajem bez reči.

Vratim program malo unazad, i biram nekoliko drugih predmeta. Na času fizičkog, dvoje rade vežbe, broje jedno drugom zgibove i sklekove, skakuću u mestu. Ima li u našoj zemlji jednog učenika koji skakuće sa njima?

Istoriju i geografiju za osnovnu školu su pripremili malo ambiciozniji nastavnici od matematičarke. Ne čitaju tekst, već opisuju fotografiju, istoričarka je pomenula seriju „Povratak otpisanih“ i povezala sa Drugim svetskim ratom, a geografičar je napravio animaciju gde se spajaju zastave sa nazivima susednih zemalja. Ipak, plašim se da ni to nema ko da gleda, osim mene, zapanjene.

Biologija za srednju školu je možda bila najgora. Radio se neki test, pitanja su na slajdu, glas nastavnika ih čita, i ostavlja desetak sekundi tišine da učenici reše zadatak. Na skali monotonije od jedan do deset, ovo bi bilo ocenjeno oko dvadeset.

Zamišljam đaka koji gleda ovaj program (ako takav uopšte postoji), i koji, na pragu najluđih manifestacija puberteta ili malo stariji, prati uputstva virtuelne nastavnice. Da li na kraju ovih „časova“ zna išta više nego što je znao pre njih?

Često se pitam o ciljevima koji se žele postići u školi. Da li nastavnici koji predaju monotono i komplikovano, čiji đaci uporno dobijaju jedinice na kontrolnim zadacima i ništa im nije jasno, misle da rade dobru stvar? Šta je cilj – naučiti ih nečemu, ili odraditi svoj program, pa kom obojci…?

Ili, na primer, šta je ideja iza ozbiljnog nivoa matematike, fizike i hemije na društvenim smerovima u gimnazijama? Zašto su deca uopšte birala smer ako će jednako učiti prirodne i društvene nauke? Zar nije mnogo pametnije decu sa društvenog smera učiti društvenim naukama, a decu sa prirodnih – prirodnim? Kažu neki moji prijatelji, „Znanja nikad dosta“.

Istina, lepo je da deca znaju sve, ali to jednostavno nije isplativo. Nije isplativo da se u Filološkoj gimnaziji stavlja akcenat na fiziku, niti da prirodni smerovi uče istoriju kao da će to i upisati, iako je lepo da je znaju i imaju opštu kulturu. Ali, lepo je i da sviraju neki instrument, skijaju i šiju, ali škola ne može da im ponudi sve.

Koliko je isplativ RTS program koji niko ne gleda, naročito kad je ovako loše urađen? Verovatno će, jednom, slediti neka analiza, tabele, grafikoni, i svi će oni pokazati veliki napredak učenika tokom „korona školskih godina“, neki nastavnici će dobiti plaketu za trud i zalaganje prilikom snimanja časova, i u to niko neće verovati, i svi ćemo znati da je to jedna velika laž, ali – nema veze.

Autor: Maja Bugarčić