Vreme je da prestanemo da krivimo decu i počnemo da analiziramo sebe

Živela sam u četiri zemlje na tri kontinenta. Radila sam za Ministarstvo prosvete u jednoj od tih zemalja. I tvrdim – nigde se na decu ne svaljuje ovoliko krivice kao u Srbiji. Kako to da smo tako zgroženi nasilnim ponašanjem dece u školama, a kada se odrasli ponašaju nasilno onda nam je to u redu?

Šta više, mnogi smatraju da deca zaslužuju da nastavnici i roditelji budu grubi, drski, da ih vređaju, pa čak i kažnjavaju fizički. Takvo ponašanje pravda se jednostavno – deca su bahata i nevaspitana, izbacila su njega (ili nju) iz takta.

Kada su deca loša (ili mi smatramo da su loša) samo ih treba kažnjavati. To je popularno mišljenje. Zaista mi je šokantan ovakav stav. Kao da živimo u Viktorijanskoj Engleskoj iz 19. veka.

Pre nekog vremena gledala sam jednu TV debatu o tome kako su deca danas tako nasilna i tako mnogo psuju. Niko nije postavio pitanje roditelja koji se psovkama obraćaju sopstvenoj deci.  Trenera koji psovkama komuniciraju sa decom. Oni nisu nasilni? Samo deca koja ponavljaju iste oblike ponašanja su nasilna?

Pre nekoliko nedelja je objavljen video na kojem se čuje nastavnica kako preti deci da će platiti nekome da ih “prebije jer ima para, a ona neće da prlja ruke”. Ubrzo nakon toga i snimci nastavnika koji je decu nazvao glupom i rekao im da su goveda pa je zbog toga suspendovan s posla. Ipak, podrška koju je dobio u javnosti nezamisliva je u većem delu civilizovanog sveta.

Obrazovanje i hotelijerstvo su uslužne delatnosti (tako kaže geografija za 8. razred). Da li možemo da zamislimo da radnik na recepciji hotela naziva gosta glupavim zato što nije razumeo njegovo objašnjenje? Ili ga nije slušao dovoljno pažljivo dok mu je govorio? Sigurna sam da bi svi bili zgroženi i da bi smatrali da je u redu da radnik dobije otkaz. Ali, kada nastavnik tako nešto kaže deci u školi onda nam je to sasvim u redu? To smatramo vaspitnom metodom. Decu, izgleda, učimo da ne treba da vređaju druge, tako što vređamo njih.

Sa sigurnošću vam mogu reći da, ako bi nastavnik ovako nešto rekao u razvijenim zemljama (naročito ako bi deci pretio fizičkim nasiljem), to bi mu bio poslednji dan u učionici. Ovo je totalno neprofesionalno ponašanje koje ne priliči nijednoj profesiji, a pogotovu nastavničkoj.

Nedavno je jedna nastavnica u Italiji dobila otkaz jer su se deca toliko žalila na nju, ni zbog čega drugog nego što je negativna, što ih stalno kritikuje. Deca nisu htela da budu u učionici sa njom. Bilo je oko 20 primedbi na njen račun od strane dece, a ocene nisu bile problem. U dobro organizovanim sistemima se kritike dece na račun nastavnika i te kako uzimaju ozbiljno jer škole postoje zbog njih. I niko ne misli kao u Srbiji, da su deca razmažena, da su užasna, da im se daje pravo da se ponašaju kako hoće. To nije istina, postoji sistem i postoje posledice ponašanja za svakog, i za decu i za nastavnike. To što kod nas toga nema, to nije krivica dece.

U poslednje vreme samo govorimo o disciplinskim merama za decu u školama. A šta je sa disciplinskim merama za nastavnike? I ne, zaista ne govorim o ocenama ovde. Nama nedostaje i ozbiljan nadzor nad kvalitetom rada nastavnog kadra. I to konstantan, a ne samo kada dođe do ozbiljnijih incidenata koji dospeju u medije.

Vreme je zaista da prestanemo da krivimo decu i počnemo da analiziramo sami sebe, da shvatimo koliko mi odrasli sami doprinosimo tome da se deca ponašaju onako kako se ponašaju. Tu mislim naročito na one koji su u kontaktu i rade sa decom – roditelji, nastavnici, treneri. Nijedna druga metoda, ni kazne, ni novi propisi neće pomoći ako odrasli nastave da se ponašaju nasilno, a onda se čude što su deca ista takva. Deca su, ipak, samo ogledalo društva.

Autor: Lidija Smirnov, pedagog i profesor engleskog jezika