Heroji i njihovi idioti

U nastavku se nalazi tekst Andree Petrović, objavljen na njenom Fejzbuk profilu. Objavili smo ga i pre nego što smo znali ime autora, uz male korekcije kako bi bio adekvatan za sajt poput našeg. Andrea nam se javila, iznenađena velikim brojem poruka i poziva koje je primila, bez želje da njeno iskustvo izazove tako puno pažnje. Zamolila nas je da promenimo naslov, što smo i učinili, a vas molimo da tekst pročitate i da sutrašnji lep dan (i svaki sledeći dok ne prođe ova situacije) iskoristite tako što ćete vreme provesti sa svojom porodicom – KOD KUĆE.

Stanje je bilo poprilično uobičajno, lekari su uobičajni utorak opisali kao uobičajnu sredu, pretpostavljam da je to njihovo interno prepoznavanje situacije.

Rade kao na traci, pun hodnik, pun prijem, dve hitne ispred kad smo stigli, treća stiže dok smo tamo. U hodniku starci, pijanci, saobraćajke, infarkti, moždani, prelomi, napadi bubrega, urinarne infekcije, parovi, roditelji, tašte, sinovi, tu i tamo neko plakanje neke ćerke ili majke, ridanje, nekoliko svađa i dosta tenzije. Sve smrdi na alkohol, krv, fekalije i jod.

Svi jure kroz hodnik koji uobičajno nema daška svežeg vazduha. Niko ne pipa ništa i nikog. Vrlo neuobičajno. Jako je bizarno gledati pun hodnik ljudi koji pokušava da se ne dodiruje.

Nikad to pre nisam videla, pogotovo ne tamo.

Međutim, ko ima ikakvog iskustva u boravku u Urgentnom centru, zna da je i bio neuobičajen mrak u okolnim zgradama, da je broj uniformisanih i oružanih lica bio neuobičajeno visok, da je neuobičajno što su katanci na svim ulazima sem kroz Urgentni, da je neuobičajeno što se umesto reda i prozivke jer je gužva čeka dezinfekcija skenera 60 minuta i da svo medicinsko osoblje se trudi da ti ćutke zadrži pogled što duže da bi bio siguran da si shvatio da čim završiš ono zbog čega si došao, osim ako te ne zadrže, odeš kući i ne mrdaš!

Iz sopstvenog iskustva mogu da vam kažem da kad si u problemu, ozbiljnom problemu, 60 minuta je gotovo. Ne previše, ne neuobičajno, ne predugo, ne ništa sem gotovo.

Da vam pojasnim ono što lekari već znaju… danas je tačno 14 dana od nultog dana, 2 nedelje od prvog registrovanog. To znači da je ovo sve do danas bio prolog, pretpostavka, kladionica. Od sutra kreće realnost. Ja nemam ideju kako ta realnost izgleda, a nisam sigurna da i oni znaju, ali znaju da ako vi nastavite da ispijate treći produženi sa toplim i daj mi jednu ceđenu i da vukljate decu po tržnim centrima ili glumite zaljubljene tinejdžere na keju bez maski i rukavica da ćemo svi da nadrljamo one sekunde kad broj obolelih bude eksponencijalno porastao i dostigao duplo od koliko je sada.

Te sekunde sistem se urušava i to ne zato što živimo u Srbiji i Vučić je nešto i nešto nešto N1 ili jao je l’ su ovi iz Levijatana fašisti i zašto je Hana Adrović u stranci ili  ko gleda Parove i šta je Željko Mitrović ili Toma Momirović napisao na Tviteru i da li je Luna Đo ili Baka prase u trendingu već zato što je to matematika. Tog trenutka tvoja mama, tvoj brat, tvoj deda, tvoje dete postaje broj, ali baš samo broj koji mora da čeka mnogo, mnogo više od 60 minuta.

Ovi ljudi u Urgentnom centru su heroji u nastajanju. Mislim da ni oni to ne shvataju. I ne, ne treba da im tapšemo zato što rade svoj posao, nego zato što iako nisu stigli da okače motivacionu poruku dana na engleskom, da bindžuju serije na Netfliksu, da sa decom izađu na kej ili urade zadatke iz matematike, da urade trening kod kuće, da odgledaju deset TedEksa za redom, da okače gotivnu fotku iz trpezarije gde su podesili kućnu kancelariju, da zakukaju što nemaju kome da ostave klinca na čuvanje jer avaj škola ne radi, a baba je matora pa kako sad, da se nađu sa ortakom na parkingu, da prave Montesori igračke, da zbrišu na selo, da naruče organsko povrće da im stigne na gajbu – i dalje se bave nama koji to stižemo. Bave se tako što se trude da pripreme i nas i sebe na ono što tek sledi. Oni su tamo kao vojska, spremaju se već neko vreme, na prvoj liniji fronta i znaju da će prvi da ginu, ali su i dalje tamo. Ne jedu, ne spavaju, ne prebrojavaju slamaricu, ne prolivaju suze zbog privatnog biznisa, ne broje više dane do sledećeg dečijeg dodatka, ne razmišljaju o računima koji stižu sledećeg meseca, ne bave se odloženim izborima i memeovima o ministrima ili lapsusima na RTSu, ne gledaju da li prodavačica ima rukavice dok ti kuca mini lubenicu u martu, ne kupuju zalihe toalet papira, ne snimaju penzionere na ulici.

Čekaju. Čekaju dane koje dolaze od danas. Čekaju i spremaju se.

Izgledali su mi sinoć kao one male vojske iz npr. Game of Thrones što nemaju šansu, ali se i dalje okupe i onda neki deus ex machina pa ipak pobede.

Taj deus ex machina, prijatelju, si ti.

Tako da, mali savet… telefon u ruke i redom po imeniku. I nema više click like share, nego naduvaš svakog ko ne sedi kod kuće.

Jer ovim tempom i ovim stavom vrlo brzo neće imati ko da ti primi mamu srčanog bolesnika, ćaleta dijabetičara, sestru trudnicu, brata posle saobraćajke, ćerku zbog embolije, sina zbog tromboze, svekrvu zbog dijalize, snaju porodilju ili dete.

Ej.

Dete.

Ovo jeste pitanje inteligencije i preživljavanja. I stvari u ovakvim situacijama treba da se nazovu pravim imenom.

Mi smo okruženi idiotima, mi se ponašamo kao idioti i mi smo postali idioti.

Nadam se da nećemo i krenuti da umiremo kao idioti.

Autor: Andrea Petrović