“Odgovorni nastavnici mrze ekskurzije”

Uskršnji produženi vikend vratio me je u vreme kada smo, kao deca, sa nastavnicima obilazili znamenitosti naše, tada mnogo veće zemlje. I otvorio neka pitanja…

1. dan

Sarajevo posle ravno 35 godina. Nakon te ekskurzije u 2. razredu srednje škole nisam dolazila ovamo sve do danas. Čega se sećam? Božanstvene Baščaršije, ćevapa kod „Ferhatovića“, krempita u hotelu „Evropa“ i divne duše ljudi koje srećem i sad. Sve to je isto i danas. Da li se sećam još nečega? Šta smo obilazili? Hm….

Da li je došlo vreme da se smisao i ciljevi ekskurzija definišu drugačije? Obično se one predstavljaju kao povezivanje gradiva iz više predmeta, nesrećni nastavnici su dužni da ispišu dugačke izveštaje o manastirima i mestima gde su vodili đake, ali posle svega deci su najjača sećanja iz autobusa.

I danas znam da nabrojim ko se već u putu napio, ko se prvi put s kim poljubio, i sećam se svakog detalja kada je razredna dolazila u sitne sate da nas rasteruje iz sobe, jer su se bunili drugi gosti hotela. Ovaj put obilazim mesto gde je Gavrilo Princip ubio cara Ferdinanda, i mislim – nemoguće da nas nastavnici te davne 1985. godine nisu doveli ovde, nemoguće da nije bilo priče o tom događaju koji smo ko zna koliko puta pominjali na časovima istorije. Pre će biti da niko nije slušao. Čemu onda sve to? Zar nije preskupo? Možda da se ubuduće samo iznajmi autobus koji će stajati u dvorištu škole ili voziti po gradskim ulicama, da se deca potrpaju unutra, da im se pušta muzika i da se predveče vrate kućama, živa i zdrava. Koštalo bi svega par stotina dinara.

Odgovorni nastavnici mrze ekskurzije. Znaju koliko su opasne, mole se Bogu da vrate isti broj dece koji je pošao, ne spavaju tih nekoliko noći. Ima i onih drugih (nemojte reći da ih ne poznajete), koji su mnogo opušteniji i raduju se dnevnicama. Oni prvi bi dali svoje dnevnice i platili još nešto preko, samo da neko hoće da vodi decu umesto njih. Turističke agencije su zadovoljne. Deca jedva čekaju, tajno pakuju alkohol i cigare. Ima li neko ambicije da će se vratiti prosvetljeniji nego što su otišli?

2. dan

Mostar, nestvarna boja Neretve i mostovi koji plene. Ostajem bez daha gledajući reku sa mesta odakle su nekad momci skakali, a televizija prenosila.

Zidovi u sporednim ulicama su izbušeni rupama koje stoje kao podsetnik na neka luda vremena. Kako se danas to predaje đacima u školi? Da li se našim učenicima, i učenicima naših komšija, priča o ljudima koji su izvršili ta zverstva? Kome padne na pamet da ruši mostove?

Pitala sam ćerku kako su učili o raspadu Jugoslavije. Ne seća se da su uopšte imali te lekcije. „Znaš, korona“, objašnjava mi, a meni se čini da je nekome dobro došla korona da ne ide po klizavom terenu.

Da li je zaista problem reći da su opet, kao u svakom periodu od postanka sveta, postojali loši ljudi koji su radili strašne stvari, da nisu ni „naši“ ni „njihovi“, nego prosto loši ljudi, i pokušati objasniti deci da se lako upadne u kolektivno ludilo, i da paze da se to njima nikad ne desi? Da uvek razmisle zašto nešto rade? Da umeju da kažu „Ne“ kad zatreba? Ima li vrednije lekcije od toga?

3. dan

Zapadna Hercegovina. Ljudi su me čudno gledali kad sam rekla gde idem. „Izgrebaće ti kola.“ „Mom rođaku su izbušili gume…“ zabrinuto su govorili.

Nekako sam znala da se neće desiti ništa ružno, ali nisam znala da će biti ovoliko lepo. Od prodavnica, preko hotela, do mojih domaćina, nikog nije interesovalo odakle sam. Domaćini su ofarbali jaja za moj Uskrs. „Kako ćeš farbati na putu?“ reče domaćica, kad je videla da sam ostala bez reči.

Veliku pažnju obično dobijaju najgori. Niko nije u novinama napisao tekst kako u mestu Ljubuški postoje ljudi koji farbaju jaja za goste iz Srbije ako je njihov Uskrs. Zar to ne bi bila divna vest koja bi nekome ulepšala dan? Umesto toga, vest je bila da su dva-tri zvekana izvikivala kojekakve gluposti o Srbima u Borovom Selu, i iza toga se dese uplašeni pogledi kad kažete da putujete u susedne republike.

A ja sam, pored divnih ljudi, videla neverovatne predele. Vodopadi za koje nisam znala da postoje, Koćuša i Kravice i tirkizna reka Trebižat, kula Herceg-Stjepana i pogled od kojeg zastaje dah, pela sam se do mesta ukazanja Gospe u Međugorju. Zašto bi neko sebe lišio ovih slika, verujući da tamo žive ljudi koji nemaju druge brige nego da grebu naša kola?

Kad bih mogla nešto da izmenim onako globalno, to bi bilo isticanje pozitivnih primera. Da nije Brainz televizije, retko bismo igde čuli o uspešnim i dobrim ljudima. Ako pogledamo naslovne strane dnevnih novina, videćemo tekstove o ubistvima, požarima, silovanjima, punimo se negativnim pričama i postajemo sami negativni. U školama se priča o najgorim đacima, smišljaju se strategije kako ih provući do kraja školovanja, kako se izboriti sa nerazumnim roditeljima, kako nemati slabe ocene na kraju godine. Najbolja deca će se već nekako snaći sama. Tako ih ili trajno gubimo, ili ih nesvesno teramo da budu loši kako bi dobili našu pažnju.

4. dan

„Idi do derviške tekije, tu izvire Buna, ima divan restoran, uživaćeš“, rekoše mi domaćini na rastanku. Uz zagrljaj i pune oči suza, daju mi flašu lokalnog vina i nekoliko knjiga sa divnim posvetama. „Vi ste čarobni ljudi“ – jedino je što sam uspela da izgovorim.

I opet mesto koje sam samo mogla da gledam bez reči, bez glasa. Još jedna reka neverovatne morske boje. Buna izvire iz stene, ispod koje je taj manastir derviša. Da li smo ga ikad pominjali kad smo radili Selimovića?

Stojim na mostiću koji vodi do restorana i uživam u pogledu. U restoranu je neka manja proslava, desetak odraslih i isto toliko dece uzrasta od 6-7 do nekih 15 godina. Glasni su, gurkaju se, najmanji pita ostale da li vole školu. Odgovaraju mu imitirajući povraćanje, prevrću oči, „Ko još voli školu?“ pita devojčica od desetak godina. Mali objašnjava da on voli, kreće u školu u „devetom mjesecu“, jedan od najstarijih kaže „Jadan ti“. Smeju se.

Na nekom davnom seminaru kada je uvođena reforma školstva po ideji tadašnjeg ministra, čula sam statistiku koja boli – u prvom razredu preko 95 procenata dece voli školu, a u osmom ispod pet. Šta im uradimo i međuvremenu? Da li se to nekako može izmeniti, pa da u osmom ostanemo sa kojim đakom više koji neće povraćati kad ga pitaju da li voli školu?

Ne verujem da je nemoguće zainteresovati đake za učenje, samo ako se potrudimo. Dete od rođenja prirodno uči stalno, dodiruje, ispituje, pokušavaće nebrojeno puta dok ne uspe da poređa kocke od najveće do najmanje, i kad konačno uspe odskočiće od sreće, ponosno. Postaviće nam milion filozofskih pitanja u želji da razume svet u kojem se našlo. I onda se to jednom, samo od sebe ugasi, baš kad krenu u školu. Odjednom više ne vole da uče. Zašto?

Misliću o tome sutra, čeka me put ka Srbiji pun krivina, uzbrdica i nizbrdica, baš kao u životu. Kad se jednom konačno dogovore da izgrade bolji, dolaziću ću bar jednom godišnje.

Autor: Maja Bugarčić