Priča jedne ćerke koja svog tatu vidi kao najboljeg na svetu:
„Mjesec maj je najljepši mjesec u godini. Bar je tako bilo dok sam rasla. Čim okačim novi kalendar na zid počinjem da se radujem onom danu kad će na red stići peta stranica. Mjesec maj, proljeće u punom zamahu. Dan postaje duži, behar zabijeli po Sarajevu. Nekada, davno, taj grad je za mene bio centar svjeta. Ništa se nije moglo porediti sa ljepotom njegovih svjetala, niti mirisom koji je lebdio iznad njega. Zvuk šadrvana i zvon kiše po staroj kaldrmi. Majske ruže, moj rođendan.
Mjesec maj godine 2015 više ne liči na one sretne stranice kalendara. Ovaj je ispunjen nekim ružnim, surovim pričama iz svakodnevnog života. Svaka u sebi nosi nezamislive tragedije koje ruše naše posljednje tvrđave zdravog razuma. Nasilje u porodicama je na skoro svakoj naslovnoj stranici. Incesti, prebijena djeca, prestrašene i izmrcvarene žene. Ubistva, samoubistva. Plač, krv i srušeni snovi.
Odavno ne posjedujem TV. Moja su djeca odrasla bez njega. Ne čitam ni novine. Nemam ja srca za to. Čitam neke lijepe knjige, sanjam svoje snove, krstarim po blogovima. Želim da ostanem razumna i normalna, ako tako nešto još uvijek postoji. U posljednje vrijeme i po blogovima čitam priče o rasturenim porodicama, očevima pijanicama, zlostavljačima. Ko je odgojio te monstrume? Čije ih je ruka tukla umjesto mazila? Zar je sila i mržnja jača od ljubavi? Šta se desilo sa onim „ljubav nema granica“?
Znam da na ovom svijetu postoje i drugačiji očevi od ovih koji pune crne hronike. Zbog toga danas pišem priču o jednom Tati kojeg bi poželjela svakoj porodici. Ljubav čini čuda i ruši sve barijere. Gajimo svoje sinove ljubavlju jer će i oni porasti i biti nečije Tate.
Iz djetinjstva pamtim miris sviježe mljevene kafe, tatine pjene za brijanje, njegov parfem i Nivea krema za ruke koja je uvjek stajala kraj vrata. I svaki put kad bi išao na posao naš mali ritual. Ja, sasvim mala djevojčica, kako mu stavljam po tačkicu kreme iznad svakog zgloba na prstima i razmazujem Niveu po njegovim lijepim, nježnim rukama. Onda bi viškom namazala svoje ruke i poljubila ga prije odlaska. Tako je cijeli dan njegov miris ostajao uz mene. Moj tata i dan danas, u 82 godini života, ima prekrasne nježne ruke prošarane venama.
Nekada, davno, naša kuća je mirisala na smjeh, sreću, ljubav i nikad nije bila prazna. Mirisala je i na terpentin, uljane boje, akvarel. Na srećno doba. Nikako ne na samoću.
Bez obzira koliko mu je bio dug i naporan dan nikad ga nisam vidjela ljutog i namrštenog. Ni jednom nije mahnuo rukom kad bi ga na vratima dočekala i rekla „svi očevi su u parku, hoću i ja sa tobom“. Spustio bi tašnu kraj vrata, podigao me u naručje i odnjeo gdje god sam željela. Satima bi neumorno slušao kako vježbam dosadne skale na klaviru i tvrdio da boljeg koncerta u životu nije čuo.
Bio je i neumorna publika dok sam bila u fazi „Čole i Lokica“. Nosao, ljubio, mazio i u zvijezde okivao svoju princezu kroz čitav život. Nikad ni glasa povisio, ružno ni pomislio a kamoli izrekao. Stavio me u krilo pa svoj bijeli džemper, u kome je po kući hodao, oko mene zakopčavao i najozbiljnije tvrdio da me je on lično rodio. Suncem svojim me zvao. Uvijek samo ljubav pružao. Kažu da sinovi imitiraju svoje očeve a kćeri uvijek traže nekoga nalik svome tati. Ne znam koliko je to tačno, ali ako jeste, onda znam razlog zašto sam uvijek bila voljena.
Sve moje velike tuge nastale su onda kad su nam se životi razdvojili. Najupečatljivija od svih uspomena vezanih za njega je onaj naš prvi susret po završetku rata. Aerodrom, Čikago. Ugledala sam ga mnogo prije nego je on mene. Nervozno se šetkao ispred pokretnih staklenih vrata na dolaznoj rampi . U ruci buket ljubičica, pod miškom veliki plišani medo. Ovo bi trebao biti njegov prvi susret sa unukom koji se rodio u ratu i ponovni susret sa unučicom i sa njegovim suncem nakon gotovo 8 godina.
Prošli smo carinsku kontrolu i ja sam gotovo trčećim korakom krenula ka njemu u potpunosti zaboravljajući prtljag. Mislila sam da će mi srce doslovno eksplodirati od uzbuđenja i ljubavi prema tom čovjeku koji je uvijek bio moj oslonac. I izvor nevjerovatne bezgranične ljubavi. Kad me je konačno ugledao kako trčim prema njemu stao je kao ukopan. Raširio ruke. Ta zadnja dva-tri koraka su bila kao u usporenom filmu, slike su mi proletale kroz glavu, vidjela sam sebe njegovim očima, malu djevojčicu, pa onda odraslu ženu sa dvoje male dječice koji su mi sada nervozno stiskali ruke.
Nadomak njegovom zagrljaju izgubila sam svu snagu. Oborile su me sve one silne godine bez njegove blizine. Skliznula sam na koljena i umjesto njegovog vrata zagrlila mu noge. I plakala na sav glas. Kao da je sve stalo u tom trenu. I sve se vrtilo oko nas. Mislim da u tom trenutku nije bilo niti jedno suho oko u našoj blizini. Amerikanci, koji su i te kako navikli na slične scene po aerodromima, autobusnim stanicama i lukama, su sa poštovanjem zastali i aplauzom ispratili naš susret. Svi su se smješkali, šmrcali i brisali suze. Konačno sam mu se vratila.
Život nas je ponovo razdvojio na različite kontinente ali to je neka druga priča…..
Moj tata je čovjek izuzetnog šarma i najljepšeg srca koji je ikada hodao ovim svijetom. Njegov osmjeh osvaja apsolutno sve i svakoga.
Jean-Jacques Rousseau, najuticajniji filozof prosvetiteljstva, još davne 1750. godine tvrdio je da je odgoj djece temelj društva. O očevima je rekao „Ništa značajnije ne može učiniti otac za svoju djecu, nego to da voli njihovu majku.“ Zato Vas molim, odgajajmo svoju djecu ljubavlju. Ona ruši sve granice bezumlja.”
Izvor: razumno.rs