Profesorka Biljana: Stranac sam u svojoj zemlji, nemam duhovno prebivalište, siromašne su mi nade

Foto: Canva

Tokom raspusta retko dolazim u grad. Samo kad moram. Ranije mi je grad smetao zbog gužve, vrućine, buke. Poslednja dva puta moj grad je nestao. On ne postoji onakav kakav je bio. A odrasla sam u njemu.

Kada se to desilo? Čini mi se da sam ga pre mesec dana ostavila u iole pristojnom stanju, a gradovi nisu lako kvarljiva roba. Možda sam samo bila umorna, pa nisam videla proces truljenja ispod kore asfalta. Jer, ovakve promene se ne dešavaju preko noći.

Evo događaja kojima mi je rečeno kako nisam dobrodošla, kako sam, verovatno, relikt nekog drugog vremena, načina razmišljanja i ponašanja.

Dnevnik uvreda, scena prva

Izlazim sa parkinga, prometno je, jedan automobil zastaje da me propusti. Zatim počinje da svira i buni se. Nije mi jasno zbog čega. Počinje da me obilazi, staje, otvara se prozor iz koga iskače lice puno besa. Urla: „ O čemu razmišljaš? Vozi! J…. ti mater kurvinu!“ Daje pun gas i odlazi.

Dnevnik uvreda, scena druga

U marketu stojim ispred rafa, razmišljam i kombinujem. Onda se setim da sam nešto zaboravila, koraknem unazad i slučajno nagazim ženu koja stoji iza mene. Izvinim se, kažem da je nisam videla. Ona odgovara: „Pazi malo gde staješ, kravo jedna.“

Oba puta sam stigla kući pometena. U prvi mah ne mogu ni da ispričam šta mi se desilo. Stajem pred ogledalo. Prebiram šta mi fali. Analiziram deo po deo. Čini mi se da je sve u redu. Nisam zapuštena, ne delujem tetkasto, odelo mi je čisto i gotovo moderno, kosa isfenirana.

Onda se postidim nad ovakvom analizom, jer, kakve veze ima moj izgled sa njihovim nevaspitanjem. Da li ja to dozvoljavam da se mogu ponižavati svi oni koji nisu po propisanom standardu zajednice? Naravno, ne. Ovaj svet je dovoljno prostrano mesto. Samo nemoj da se širiš preko tuđih prava na život, mišljenja i postojanja. Tako ja verujem, tako su me vaspitavali, tako ja vaspitavam svoju decu, i školsku i domaću. U mojoj porodici niko…nikada…nikome…nije rekao da je kurva ili krava. Dakle, ove dve uvrede nisu samo poniženje, već devalvacija, lična i hronološka. Dovele su me u situaciju preispitivanja koje je samo po sebi nepristojno.

Na kraju je ostalo pitanje kako sam ja to postala kurva i krava. Nisam imala takve ambicije.

Jesam li kurva samim tim što sam žena? A ženi ne pristaje ni volan, ni ulica, već šerpa i pajalica. Na šta su potrošene tolike godine borbe za ženska prava? U današnjem svetu, onakvom kakvim smo ga stvorili i na kakav bez otpora pristajemo, žene ubijaju. Zar ne? One su predmet neukusnih viceva, glupe, na pare lake, seksualno nezasite ili, još gore, frigidne. One zahtevaju mušku ruku, pomoć i povodac, inače nemaju sopstvenu volju, ni životni kompas. Sve im je određeno. I kad se udati, i kad decu roditi, i koliko kilograma, i koliko santimetara, i trepavice, i nokti, i sport, i varjača ti ne gine, i familija, i škola, i vaspitanje, i štednja na sebi zarad skromnosti i ugleda porodice. Ako se sva određenja ne ispune, nisi niko i ništa. Otresa se svako od takve žene i kaže: šta ćeš, mi smo joj govorili…

Pogledaš zakone i vidiš da su savršeni. Slušaš izlaganja brojnih organizacija za ženska prava, ona nude savete, zaštitu, skloništa. Poveruješ da si zaštićena i ravnopravna, da je snaga u tebi, da ne postoji sila koja te može pomeriti. A onda, jednog dana, izlaziš sa parkinga i shvatiš da je sve pogrešno. Jer si kurva. Jer si posle tih reči stala na ogledalo da vidiš šta ti fali.

Zašto sam krava? Kako sam to postala? Jednostavno. Jednim dugim procesom poništavanja i povlačenja pred bahatošću, neukusom i prostaklukom.

Iz crnih rupa civilizacije u naše društvo su počeli da puze najgori oblici postojanja. Malo po malo ubeđivali su nas da je moguće lagati i biti prihvaćen kao pošten, da je moguće krasti i reći da to nije krađa nego dobro snalaženje, da je moguće psovati i proglasiti takav jezik kao neposrednost u obraćanju, da je moguće vređati ako ti to donosi korist, da je poželjno istaći količinu novca ispred karaktera, izmišljati i kopati po tuđim životima zarad lične promocije, biti neobrazovani vlasnik diplome, govoriti: znaš li ti ko sam ja, pretiti, vikati, progoniti, loviti, ceniti samo svoje mišljenje, a druge proglasiti za neznalice i izdajnike, deliti se na nas i njih. Čak je i reč pristojnost postala izlizana. Previše se koristi da bi maskirala sve ono što je dozvoljeno. A dozvoljeno je u ovom svetu sve.

Puzeća lavina pred sobom je izbrisala vekovna nastojanja da postanemo vaspitano društvo. Progutala ih je, usisala u sebe i naslonila sa na primitivnost plemena iz koga smo potekli, koga smo želeli da uzdignemo, školujemo, lansiramo kao zdravo. U mentalitetu naših predaka su ružne osobine vezane za plemenite životinje. Paradoks, ili mržnja prema blatu u kome su, zajedno sa tim životinjama, živeli?! Krmača, kuja, krava, ovca, kokoška, ćurka…poniženje za ženu. Pas, konj, svinja, jarac…toljaga za muškarca.

Dok je lavina brisala humus prosvećenosti preobraćajući ovaj naš svet u mesto najgoreg murdarluka, mi smo se sunčali na vedrom vazduhu i mislili da je propast nemoguća. Zatim smo verovali u zakone. Pa u zaštitnike spolja. Onda smo se malo bunili, pa smo odustali jer ništa ne zavisi od nas. Sada smo pobegli u svoje mehure i mislimo da smo zaštićeni. Aktivizam smo sveli na besni lajk, na beskrajne i impotentne analize, na iščuđavanje i očaj. A svet nestaje. Onaj svet koji je dostojan življenja.

Na kraju, jesam li kurva ili krava? Ja znam šta sam i šta nisam, ali mi to slabo vredi. Mog grada nema, moje ljude retko srećem, moje vrednosti su postale deplasirane. Stranac sam u svojoj zemlji, nemam duhovno prebivalište, siromašne su mi nade. A valja živeti…

Autorka je profesor srpskog jezika i književnosti iz Šapca